Bez titule.
Bez pozicije.
Bez potpisa ispod maila.
Bez „nevidljive ruke“ koja te gura, štiti, preporučuje ili opravdava.

Kad bi se sve to maknulo — tko bi ostao?

Ne pitam te ovo da bih te uzdrmala radi efekta.
Pitam jer prije ili kasnije život sam to pitanje postavi.

Nekad tiho, kroz umor koji ne prolazi.
Nekad grubo, kroz gubitak, promjenu, razočaranje.
A nekad vrlo jasno: kad shvatiš da više ne znaš tko si bez onoga što radiš.

Kad nestane okvir, ostaje sadržaj

Godinama gradimo identitet na vanjskim stvarima.
Pozicija, uloga, status, uspjeh, prepoznatljivost.
I to nije pogrešno — to je prirodno.

Problem nastaje kad pobrkamo ono što imamo s onim što jesmo.

Jer titula se može promijeniti.
Pozicija nestati.
Sustav koji te držao — okrenuti leđa.
Ljudi koji su tapšali — utihnuti.

A tada, u tišini bez publike, ostaje samo jedno pitanje:
Jesam li ja i dalje vrijedan/na ako me nitko ne vidi?

Neugodno, ali oslobađajuće pitanje

Iskreno — većina ljudi ovo pitanje izbjegava.
Jer boli.
Jer traži skidanje slojeva.
Jer ruši sigurnost.

Ali baš tu počinje stvarna snaga.

Kad shvatiš da nisi tvoja funkcija.
Da nisi tvoj rezultat.
Da nisi tuđe odobravanje.

Da si možda prvi put pozvan/a upoznati sebe bez štita.

I to zna biti strašno.
Ali i nevjerojatno oslobađajuće.

Tko si ti – stvarno?

Ako makneš sve vanjsko, ostaje:

• način na koji se nosiš sa sobom kad pogriješiš
• vrijednosti koje ne mijenjaš ni kad te nitko ne gleda
• granice koje postavljaš čak i kad bi ti šutnja bila lakša
• sposobnost da ostaneš čovjek i kad izgubiš kontrolu

To je tvoj temelj.
I on je jedino što se ne može oduzeti.

Sve ostalo je dodatak.

Ovo nije poziv na odricanje – nego na jasnoću

Ne moraš se odreći ambicije, uspjeha, titula.
Ali nemoj da one budu jedino što te drži na okupu.

Jer ako se cijeli identitet raspadne kad nestane jedna uloga — to nije snaga, to je krhka konstrukcija.

A ti nisi krhak/ka.
Možda si samo predugo gradio/la prema van, a premalo prema unutra.

Za kraj – jedno pitanje koje vrijedi zadržati

Kad bi sutra sve stalo…
Bi li ti znao/la reći tko si — bez da spomeneš što radiš?

Ako je odgovor „ne znam“ — to nije slabost.
To je početak.

Početak povratka sebi.
I izgradnje identiteta koji ne ovisi o okolnostima. I izgradnje identiteta koji ne ovisi o okolnostima.

P.S. Ako si se prepoznao ili prepoznala u ovim redovima nemoj to ignorirati. To nije slučajno. To je unutarnji signal da je vrijeme da se malo manje držiš onoga što moraš biti, a malo više onoga što jesi.

U radu s klijentima često ne počinjemo s ciljevima nego s ovim pitanjem. Tko sam ja kad sve utihne. Jer kad se taj odgovor počne slagati sve ostalo dobije drugačiji smisao.

Ako osjetiš da je došlo vrijeme za taj razgovor znaš gdje me možeš pronaći.