Postoji priča koju mnogi rado koriste kada žele objasniti kako ljudi funkcioniraju u sustavima.

Nedavno ju je, na jednom webinaru, ispričao profesor iz Engleske. Poslužio se njome kao ilustracijom ponašanja koje se prenosi -čak i kada se zaboravi razlog.

Priča ide ovako.

Pet majmuna u kavezu, u sredini ljestve, a na vrhu banana. Kada jedan majmun pokuša doći do banane, svi ostali bivaju poliveni hladnom vodom. Nakon nekoliko pokušaja, majmuni povezuju uzrok i posljedicu. Svaki put kada netko krene prema ljestvama – svi ispaštaju.

Vrlo brzo počinju sprječavati svakoga tko pokuša doći do banane.

S vremenom, nitko se više ne penje.

Zatim se jedan majmun zamjenjuje novim. Novi majmun vidi bananu i pokušava se popeti. Ostali ga napadaju.
On ne zna razlog, ali brzo usvaja pravilo: to se ne radi.

Proces se ponavlja.
Jedan po jedan, svi majmuni bivaju zamijenjeni novima.

Na kraju, u kavezu su majmuni koji nikada nisu doživjeli hladnu vodu.
Nitko ne zna zašto se pravilo primjenjuje, ali pravilo ostaje. Ne ide se po bananu.

Priča je snažna. Jasna. Lako se prenosi.

Samo što postoji jedan problem. Takav eksperiment nikada nije dokumentiran.

Riječ je o priči koja se godinama prenosi jer uvjerljivo objašnjava određene obrasce ponašanja.

I upravo u tome leži njezina stvarna vrijednost.

Ne kao činjenica, nego kao ogledalo.

Jer situacije u kojima se pravila slijede bez razumijevanja nisu rijetke.

U organizacijama se procesi provode jer su “uvijek bili takvi”.
U poslovanju se odluke donose prema obrascima koje nitko više ne preispituje.
U osobnom životu uvjerenja ostaju prisutna, iako je njihov izvor odavno zaboravljen.

Problem nije u postojanju pravila. Problem nastaje u trenutku kada se prestaje postavljati pitanje zašto.

Jer tada ponašanje više nije rezultat izbora – nego navike.

I zato, bez obzira na to što priča nije stvarna, pitanje koje ostavlja iza sebe jest.

• Koja se pravila i dalje slijede, a da se više ne zna njihov stvarni razlog?